Živo vrelo 12/20010.
Poštovani, uočavam da neki roditelji žele djetetu na krštenju dati ime koje je različito od imena kojim će ga redovito zvati i koje je upisano u Maticu rođenih. Može li se naći opravdanje takvim željama? Može li se kršteniku na krštenju dati bilo koje ime, ili je nužno birati kršćansko ime?
Ivan mu je ime
Kada nekoga pitamo za njegovo ime, pitanje će redovito biti sročeno u oblik »Kako se zovete?« Tim proširenjem pitanja nesvjesno svjedočimo da ime nije tek konvencionalna i izabrana razlikovna »oznaka« osobe, nego da ono u nekoj mjeri »određuje« osobu koja ga nosi. Osoba se »zove« imenom i prepoznaje se u njemu. Ime je dio njezina identiteta, dio same osobe. Svaka povrjeda imena znači povrjedu osobe koja ga nosi. Zato odabir imena novome članu obitelji u svim kulturama svjedoči na koji način roditelji (ili obitelj) »vide« svoje dijete; odabir imena ucjepljuje se također u brigu za »sliku« djeteta u ljudskoj zajednici te se preko imena (pa i nesvjesno) prenose određeni vrijednosni sustavi i svjetonazori. Onomastička estetika nije svodiva na traženje »lijepoga« imena, nego nužno zadire ‘ispod površine’ imenske oznake – u kulturalna i antropološka pitanja. Premda toga mnogi nisu svjesni, to se možda najočevidnije pokazuje u traženju imena blizancima. Naime, gotovo se redovito traže »komplementarna« imena, imenski parovi (Petar i Pavao, Mihaela i Gabriela) ili Vezana imena’ kako bi se i kroz ime pokazala bliskost osoba koje su združene rođenjem.
U tradicionalnim kulturama, koje prepoznaju vrijednost spomena i njeguju svoj identitet, lakše je razumjeti onomastičke sustave jer je lako pratiti vlastita im životna načela. Tako u biblijskoj tradiciji ispod imena uvijek stoji poslanje, zanimanje ili proročko određenje osobe koja ga nosi. Biblijska književnost nerijetko imenom osobe očituje i Božji naum koji se imao ostvariti u njezinu životu.
Kršćanstvo, premda živi u raznim i međusobno oprječnim kulturama, brižno čuva vlastitu evanđeosku prepoznatljivost, čitanu u životnomu vrijednosnom sustavu, ali i u »imenima« koja su kao »kršćanska« postala zajednička mnogim kulturama. U krštenju, čijom smo snagom otajstveno »uronjeni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga«, samo ime Gospodnje posvećuje čovjeka, pa krštenik prima ime koje će svjedo-
čiti njegovu uronjenost u Krista i u Kristom pre-obraženu zajednicu ljudi (Crkvu). Zato će vlastito kršćansko ime biti »ime nekoga sveca koji je živio u svjedočkoj vjernosti Kristu«, a može također »izražavati neko kršćansko otajstvo ili kršćansku krjepost« (Katekizam Katoličke crkve, 1267). Roditelji, kumovi i župnik vodit će brigu da se na krštenju ne daje ime koje je »tuđe kršćanskom osjećaju« (a sensu christiano alie-num, Kan. 855).
Budući da ime »znači osobu« te da krštenje znači preporođenje i božansku preobrazbu ljudske osobe, sasvim je opravdano očekivati da kod krštenja djece krsno ime ne bude neko »drugot-no«, nego određujuće i jedino ime (čime se ne otklanja mogućnost dvostrukoga krsnog imena, npr. Ana Marija). Ideja o krsnom imenu koje će ostati samo »anagrafski« podatak, niječe temeljnu misao o imenu. Kršteni smo u Ime kojim su naša imena posvećena, a s njima i mi sami. Traženje krsnoga imena koje ne bi bilo u redovitoj uporabi može biti shvaćeno kao nijekanje (ili zaborav) krsnoga/kršćanskoga identiteta osobe. Ideja o dva imena – krsnom i građanskom – potječe iz vremena kad su krštenju pristupale odrasle osobe, odričući se dotadašnjega ‘poganskog’ načina života. U tim je okolnostima krštenje bilo shvaćeno kao raskid sa starim životom, pa je uzimanje novoga imena označavalo i svjedočilo egzistencijalnu krsnu novost (slično kasnije i kod redovničkog zavjetovanja). Promjena imena može biti i danas savjetovana odraslim pristupnicima krštenju ukoliko nose ime koje je protivno kršćanskom duhu.
Ideji o dva imena – krsnom i građanskom -kod krštenja djece teško je naći opravdani i valjani razlog. Ponegdje je to samo plod običaja, a ponegdje pomodnih strujanja, vlastitih društvu bez čvrstih kršćanskih načela i vrjednota. Zato će biti potrebna pouka roditeljima, ponajprije o značenju samoga imena za ljudsku osobu, a potom o smislu krštenja i vlastitostima kršćanske antroponimije.