Cijenjeno Uredništvo, je li dopušteno pristupiti pričesti kada se na misu zakasni i ne sudjeluje na njezinu većemu dijelu? Na kojemu je dijelu nužno sudjelovati da bi se moglo valjano pristupiti pričesti? Bruno M.
“Svako razmišljanje o pričesti treba polaziti od slavlja euharistije. Za redoviti život vjere pričest je uvijek plod sudjelovanja u slavlju, štoviše, vrhunac zajedničkoga slavljenja. Stoga je pričest izvan mise, odnosno bez sudjelovanja u slavlju euharistije, uvijek izvanredni oblik pričesti, predviđen za vjernike koji se nalaze u posebnim okolnostima: bolesnike, nemoćnike, zatvorenike, a ponegdje i za čitave vjerničke zajednice koje (zbog nedostatka svećenika) nemaju mogućnosti za redovito nedjeljno slavlje euharistije.
U redovitosti života vjerničke zajednice, kada netko dolazi na misu samo radi pričesti (npr. iz razloga pobožnosti) ili ako, kasneći, dolazi na slavlje neposredno prije pričesnih obreda, pričest kojoj bi dotični pristupio mogla bi biti smatrana nekim oblikom »pričesti izvan mise«. No, redovitost životnih prilika i logika slavlja ne dopuštaju da se pričest dijeli onima koji nisu sudjelovali na samome slavlju. Bilo bi prikladno i poželjno kad bi đakoni ili drugi slu-žitelji pričesti, nakon mise nedjeljne zajednice nosili pričest bolesnim i nemoćnim nenazoč-nim članovima zajednice, pokazujući tako kršćansku brigu za njih i očitujući snagu eklezi-jalnoga zajedništva s braćom u potrebi. No, to je tema koja nas udaljava od naznačenoga pitanja. Pitanje smjera prema onima koji nisu nazočni na slavlju, ili na njegovu većem dijelu, a nazočni su na obredu pričesti.
Pitanje o nužnomu dijelu mise, na kojemu je potrebno sudjelovati da bi se na dostojan (ili »valjan«) način moglo pristupiti pričesti, ne može pronaći jednoznačan i precizan odgovor jer slavlje euharistije ima biti promatrano u njegovoj cjelovitosti i logici obrednoga ritma – od okupljanja zajednice do njezina poslanja nakon slavlja. Vrijedno je spomenuti da su neki stari (predsaborski) priručnici moralne teologije, u poglavljima o bogoštovnome moralu, na
postavljeno pitanje pokušali naći precizan odgovor prema kojemu je za valjano pristupanje pričesti bilo potrebno sudjelovati na misi »barem od prikazanja« (offertorium), a što danas nazivamo pripravom darova ili početkom euharistij-ske službe. Takav govor ipak ne može biti zadovoljavajući za novi eklezijalni kontekst u kojemu je slavlje euharistije na znatno vidljiviji način oblikovano kao »čin Crkve«, tražeći od zajednice djelatno udioništvo u čitavome slavlju. Pričest nije izdvojena iz slavlja i njegova obrednoga ritma, ali ni iz zajedništva u kojemu se liturgija slavi. Zbog toga nije moguće poduprijeti bilo koje određivanje »krajnjih granica« u redu mise, u vidu preciziranja »nužnoga dijela« na kojemu bi bilo »dovoljno« sudjelovati za valjan pristup pričesti. Pojedini svećenici govore da bi navještaj evanđelja bio ‘granica’ iza koje ne bi imalo smisla priključenje slavlju zajednice, ali svako takvo određivanje prijeti krivim razumijevanjem samoga slavlja, a pojedince može, na neželjen način, voditi k zadovoljenju minimalnim oblikom sudjelovanja na misi. Razumnije bi bilo govoriti o odgovornosti i brizi svakoga vjernika za sudjelovanje na čitavome slavlju, te o nedjeljnoj liturgiji u kojoj se ne ‘pričešćuje’ samo euharistijom, nego i »Kristovim mističnim tijelom«, Crkvom. U euharistiji postajemo jedno tijelo s Kristom i s Crkvom. Zato je sudjelovanje u slavlju zajednice preduvjet sudjelovanja na pričesti.
Vjernicima koji se nađu u situaciji da, zbog kašnjenja, ne sudjeluju u čitavome slavlju, ili barem u njegovu najvećemu dijelu, savjetuje se da nađu načina kao sudjelovati na nekoj drugoj misi te tako na dostojan i eklezijalan način slave Dan Gospodnji. Veću poteškoću predstavljaju, ipak, oni vjernici koji »redovito kasne« na nedjeljnu euharistiju. Njima je potrebno više govoriti o smislu i značenju slavlja, negoli o uvjetima za »valjanu« pričest.
Živo vrelo, 2/2011