Živo vrelo 11/2009: Pisma čitatelja
Obred pričesti i znak križa kao ‘blagoslov’ djeci
Zamjećujući sve učestaliju praksu u nekim crkvama da svećenik kod dijeljenja pričesti stavlja manjoj djeci znak križa na čelo, nametnulo nam se pitanje značenja i smisla te geste. Željeli bismo u rubrici »Trenutak« pročitati vaše razjašnjenje.
roditelji Tamara i Denis
Tražeći prikladan odgovor na pitanje o »davanju križića« djeci za vrijeme pričesti bit ćemo, na početku, iskreni u priznanju da smo već više puta primili pisma s ovim pitanjem, ali smo zbog mogućih krivih shvaćanja našega razjašnjenja pisani odgovor odgađali sve do sada. Budući da i sami zamjećujemo širenje spomenute prakse, ovdje želimo prije svega dosegnuti razloge i posljedice smještanja blagoslovne geste križa u okvir pričesnih obreda. Obrednu problematiku ne izaziva gesta kao takva, a još manje djeca kojima se tim znakom udjeljuje blagoslov – tako, naime, u općenito izraženoj želji ta gesta »križa« biva interpretirana. Poteškoća nastaje kad se u obredni tijek slavlja i obrednu dinamiku unose elementi koji svojim značenjem ne pripadaju obrednom kontekstu i time, koliko se god to nekomu činilo nevažnim, narušavaju nutarnji sklad obreda i jasnoću njegova značenja.
Liturgijski »red« slavlja euharistije oblikuje pričesne obrede kao vrhunac zajedništva Crkve s Kristom, pa činu pričesti prethode obredni elementi koji imaju zadaću pripraviti zajednicu za taj uzvišeni čin. Tako Molitva Gospodnja, obred mira, lomljenje kruha, pjesma Jaganjče Božji, procesija prema oltaru i pričesna pjesma oblikuju obrednu dinamiku koja u zajednici slavitelja budi radosnu žudnju za otajstvenim susretom s Kristom. Bez potrebe posebnoga tumačenja očevidno je da tom obrednom kontekstu po značenju ne pripada gesta koja bi bila interpretirana kao blagoslov. Čin blagoslova djece po sebi je neupitan i kršćanskoj pobožnosti nije nepoznat, pa može biti i preporučljiv, ali za neki drugi trenutak u životu zajednice ili životu obitelji.
No, gesta o kojoj ovdje raspravljamo otvara i neka druga pitanja o kojima se manje razmišlja. Potrebno je postaviti nekoliko pitanja koje izranjaju iz naznačene prakse blagoslova djece: Kakvu sliku pričesti oblikuje u zajednici, među djecom i među odraslima, činjenica da se onima koji ne mogu primiti pričest daje u zamjenu nešto drugo? Može li euharistija imati zamjenu ili nadomjestak? Čemu služi kršćanska inicijacija koja ide postupno kroz put vjere, a vrhunac nalazi u euharistiji? Kako biva shvaćen čin blagoslova na kraju mise, ako je on za neke anticipiran već prije? Lako pronađeni odgovori na ova i slična pitanja pokazuju neopravdanost normativno nedopuštenoga umetanja jedne nove obredne geste u obrednu dinamiku koja je mišljena i oblikovana s izuzetnom osjetljivošću za smisao otajstva i za liturgijski život zajednice. Valja također zamijetiti da je prihvaćenost ove geste u nekim zajednicama dosegla razinu redovitosti, ali je izazvala i druge, zacijelo neželjene oblike i zahtjeve. Tako se ponegdje uvela praksa da prvopričesnici kroz mjesece priprave za slavlje prve pričesti na nedjeljnim misama »umjesto pričesti« dolaze pred oltar »primiti križić« kao znak blagoslova (s ‘pastoralnim’ opravdanjem »vježbanja za pričest«). Drugdje se rađa zahtjev odraslih pojedinaca koji – zbog kanonske zaprjeke za potpuno sudjelovanje u sakramental-nom životu Crkve – traže da im se »umjesto pričesti udijeli blagoslov kao i djeci«. Jasno je daje ovdje riječ o zaboravu i zanemarivanju osnovnoga značenja i smisla pojedinih liturgijskih slavlja te o ozbiljnom kršenju liturgijske discipline.
Na kraju je potrebno primijetiti da je pojava davanja blagoslova djeci za vrijeme pričesti roditelja rođena iz jednostavne činjenice da roditelji sa sobom nose malu djecu na pričest (s čime, jasno, liturgija nema nikakvih poteškoća). Pojedinci (roditelji, ali ponajprije svećenici) došli su na ideju da bi u tom trenutku bilo prikladno i djeci »nešto pružiti«. No, čini se daje u pozadini poteškoća roditelja (i svećenika), a ne djece da kod pričesti nešto ne primaju.
Iz naznačenih je misli jasno da odgovor smjera k pojašnjenju daje uvođenje blagoslova djece za vrijeme pričesti pastoralno i pedagoški nepotrebno, a liturgijski nedopustivo. Na tom tragu savjetujemo da se takvu praksu, ondje gdje je ona zaživjela ili se pojavljuje, nastoji napustiti – s potrebnom razboritošću i osjetljivošću za djecu i roditelje.